Ljepljivlas

Američka narodna priča o princu Petoružniku i čudovištu Ljepljivlasu.

Ljepljivlas je pak pomislio:
– Ovo je naki lavlji čovjek, neki čovjek plemenita roda, nije bilo tko!
– Jer premda ga je ulovio zlotvor poput mene, nit’ se boji, niti dvoji!
– Otkao haram ovom šumom, nikoga mu ranog vidio nisam!
– Zašto ga, tako mi svega, nije strah?

Digitalna ilustracijana, nacrtana u Photoshopu pomoću pena.

Ljepljivlas

Ovo je priča o mladom princu koji je upravo prošao vojnu izobrazbu kod svjetski poznata učitelja. Primivši naslov princa petoružnika kao simbol svoga umijeća, od učitelja je dobio i pet različitih oružja. Poklonio mu se i tako oboružan udario putem prema gradu svojeg oca, kralja. Tako je stigao do jedne šume. Od ljudi na ulazu u šumu dobio je upozorenje.
– Gospodine prinče, ne ulazite u šumu, u njoj živi zlotvor po imenu Ljepljivlas. Ubija svakog čovjeka koji mu na oči izađe.
Ali princ je bio pun samopouzdanja i neustrašiv kao grivasti lav, pa je svejedno ušao u šumu. Kad je stiga u samo njezino srce, pojavio se zlotvor. Podario si je stas palmina stabla i nadjenuo glavu veliku poput ljetnikovca s kupolastim krovom, oči velike poput zdjela za milodare.
– Kamo češ? – osorno ga je upitao.
– Stoj! Moj si plijen!  – vikne Ljepljivlas.
Princ Petoružnik odgovorio mu je neustrašivo, sa silnim uzdanjem u umijeća i vještine koje je usvojio.
– Zlotvore – rekao je – znao sam što mi se sprema na ulasku u ovu šumu. Bolje razmisli prije nego što me napadneš, jer otrovnom ću ti strijelom probiti kožu i na mjestu smaknuti!
Zaprijetivši tako zlotvoru, mladi princ u tetivu udjenu strijelu natopljenu smrtonosnim otrovom i odape je. Zalijepila se ravno za zlotvorovu dlaku, ispalio je još pedest strijela, sve su se ravno zalijepile za dlaku. Zlotvor je sa sebe streso svaku strijelu i prišao mladome princu.
Princ Petoružnik po drugi put je zaprijetio Ljepljivlasu, isukao je mač. Mač, dug trideset tri palca, zalijepio se Ljepljivlasu ravno za dlaku. Zatim ga je princ udario kopljem. I ono se zaljepilo za dlaku. Opazivši da se koplje zaljipilo, opalio ga je močugom. I ona se zalijepila ravo za dlaku.

Kad je vidio da se močuga zalijepila, rekao je:
– Majstore Ljepljivlase, nikad još nisi čuo za mene. Ja sam Princ Petoružnik. Kad sam ušao u ovu šumu kojom haraš, nisam mario ni za lukove ni slično oružje; kad sam ušao u ovu šumu, mario sam samo za se. Sada ću te prebiti i zdrobiti u prah i pepeo!
Obznanivši tako svoj naum, kriknuo je i desnicom udario zlotvora. I ona se zalijepila. Udario ga je ljevicom. I ona se zalijepila. Udario da je desnom nogom. I ona se zalijepila. Udario ga je lijevom nogom. I ona se zalijepila.
Pomislio je:
– Prebit ću te glavom i zdrobiti u prah i pepeo!
Udario ga je glavom. I ona se zalijepla zlotvoru ravno za dlaku.
Princ Petoružnik, pet puta uhvaćen, na pet mjesta priljepljen, visio je Ljepljivlasu s tijela. Ali svejedno se nije uplašio ni poklolebao.
Ljepljivlas je pak pomislio:
– Ovo je naki lavlji čovjek, neki čovjek plemenita roda, nije bilo tko!
– Jer premda ga je ulovio zlotvor poput mene, nit’ se boji, niti dvoji!
– Otkao haram ovom šumom, nikoga mu ranog vidio nisam!
– Zašto ga, tako mi svega, nije strah? – Nije ga se usudio pojesti,
već ga je upitao:
– Mladiću zašto me se ne bojiš? Zašto te nije svladao strah od smrti?
– Zlotvoru, zašto da te se bojim? Jer u jednom je životu jedna smrt posve je izvjesna.
– A, k tome, u trbuhu nosim munju kao oružje.
– Proždereš li me, to oružje nećeš moći svariti.
– Rasparat će ti drobinu na dronjke i komadiće, i tako te ubiti.
– U tom slučaju obojica ćemo stradati. Zbog toga se ne bojim!
I tako je Ljepljivlas pustio princa i  zauvijek napustio duboku šumu.

Izvor: Junak s tisuću lica, Joseph Campbell, 2009,
izdavač: Naklada Jesenski i Turk,