Jež kraljev zet

Hrvatska usmena priča o ježu koji radom i upornošću postaje kraljev zet.

Tako bili čovjek i žena. Dugo življahu skupa, ali ne imahu djeteta. Svagdan je žena plakala: – Samo da dijete imam, pa makar i jež bio!

Digitalna ilustracija, nacrtana u Photoshopu pomoću pena.

Jež kraljev zet

Tako bili čovjek i žena. Dugo življahu skupa, ali ne imahu djeteta. Svagdan je žena plakala: – Samo da dijete imam, pa makar i jež bio!
Tako se i zbilo. Rodila ježića. I opet plakala. Sad joj je to žao. Ali, što će, hranili ga oni kao najmiljieg. I poodraste ježić, pa veli roditeljima:
– Ne plačite, nego kupite svinje, tjerat ću ih u šumu. Barem ću vam biti na pomoć!
Bilo kako je rekao. Kupili mu oni tri prasice, pa ih je on u šumu pognao. Nakon dugo vremena vratio se s cijelim krdom. Viče s vrata:
– Otvori, evo vama blaga!
Roditeljima drago videći sina s tim silnim svinjama. Malo on bio doma u toplu, pa opet pognao prasice u šumu.
Zazimilo iznenada. Stisne studen. Pala magla. I u šumi ti zaluta neki kralj. Šiba konja uzalud, kočija se vrti u krug. Najednom se konj propnu. Mali jež bio na putu. Viče kralju:
– Pazi da me ne pogaziš!
Kralj stao:
– A tko si ti?
Ježić proviri iz lišća:
– Ja! Jež!
– Tko si, da si – kralj će – izvedi me na put, poginut ću, pojest će me zvjerad!
Hoću, ako ćeš mi dati kćer za ženu!
Kralj bi sve obećao da spasi život. I jež bodljom pusti krv iz kraljeva prsta, umoče pero u kaplju i potpišu: kralj će svoju kćer dati ježu za ženu.
Sutradan prođe šumom drugi kralj, u magli isto zaluta, jednako obeća kćer udati za ježa. Prekosutra zaluta i treći kralj, isto tako svoju kćer ježu obeća.
I jež pogna krdo pa ode kući pjevajući. Veli doma:
– Majko, ženit ću se uskoro!
– Pa tko će za te udati kad si jež – plače mati.
– Birati mogu, majko, od tri kraljevske kćeri koju ja hoću!
Roditelji ne vjeruju. A ježić osedla pijevca. Govori roditeljima:
– Kraljevski zet ne ide pješice! – pa uzjaha pijetla te odlati k trima kraljevstvima.
A kraljevi se bojahu kao kuge, da im prosce ne dođe onaj mali jež. I od onoga dana postavili straže na dvorovima. Rekli strogo:
– Vidite li ježa, ubijte ga, ne puštajte ga unutra!
Ali konj-pijevac je krilat, pa ti on preleti straže, prvoj kraljevni doprhne  na prozor. Kraljevna odmah daj plači, srce će joj puknuti od žalosti. Veli ježu:
– Slušaj, pa kako bih se ja, kraljevna, udala za ježa?
Jež se rasrdi i bjež. Pijetla podbo bodljom. Lepećući otprhnu drugoj kraljevni na prozor. Preleti stražare. Doleti on na podboj, a kraljevna se rasplakala. Rasrdi se i jež i odavle bjež. Otprhne na kokotu k trećem kraljevstvu.
U toga kralja ne bila straža. I netom ga opaze na pijetlu, već trublje svečano najavljuju:
– Evo nam jež! Ženit će kraljevu kćer! Bit će pir!
Kraljevna je radosna:
– Neka ga, udat ću se za ježa. Spasio mi je moga oca, a meni je očev život miliji od svega.
Jež će njoj:
– Ne boj se! Imam tvrde bodlje, ali i meko srce. Ne boj se!
Uze jež kraljevu kćer. Sazvali svatove. Dohodila i ona dva kralja sa svojim kćerima. Smijale se one kraljevni. Uozbiljile se samo kad se mladenci dignu od stola. Jež uze nož. Povede i kraljevnu. Vodi je za ruku u svoju sobu. Reknu one za stolom:
– Nemoj s njime ići nasamo! U ježa je nož!
– Svoga se vjenčanog čovjeka ne bojim – prigrli se njemu kraljevna.
Ušli oni u sobu. Jež veli ženi:
– Na ti nož! Rasjeci mi kožu pod vratom!
– Mužu! Kako bih ja zaklala vjenčanog čovjeka svoga!
Ali će jež:
– Kad sam ja tvoj čovjek, moju riječ poštuj!
Što će, kud će? Jadnica mu kožu rasjekla. Kako ju je razrezala, iz kože iskoči lijep momak. Nikad ljepšeg ne bilo na svijetu. I maldić se s nevjestom vrati za stol. Sjednu među svatove.
Kraljevne one od žalosti po stol padnu, žalile što same nisu uzele ježa. Nitko se o njima ne pobrinu, neka leže, jer je sad bilo silne radosti i veselja.
Tamo sam bila, jela i pila, tako pjevala:
Pjevat ću vam što istina nije:
guska vodu iz rešeta pije,
a plići prasiće sisaju, gorom trče dva pečena zeca,
a za njima dva hrta obrta.

Izvor: Hrvatske usmene priče, 1997, izdavač: Hena com